Vrlo je taško razumeti umetnika. Ljudi koji u sebi nemaju želju i nisu otvoreni za nova saznanja, stvaranje, sagledavanje stvari izvan okvira, uvek će sumnjati u umetnike, smatraće ih dvoličnim i neće moći da im se približe. A umetnost je svuda oko nas: muzika, filmovi, pozorišne predstave, balet. Sve je to stvaralaštvo koje je možda nemoguće razumeti ukoliko ne gledamo srcem i ne vodimo se sopstvenim osećajem.
Umetnik je predodređen da živi između „svetle i tamne strane“ sveta. On svojim darom obuhvata i vidljivu fizičku i nevidljivu, i svetlu i mračnu stvarnost, i obe vidi istovremeno. Ljudi, koji ne istražuju sebe na taj način i ne pokušavaju da ovo shvate, vrlo često osuđuju umetnike i smatraju ih neiskrenim. Suština života je u tome da će nekada pred nama biti tama, tuga, strah, a nekada svetlost, sreća, uspeh i zadovoljstvo. Na kojoj god da smo strani, ne smemo zaboraviti onu drugu, jer život ne bi funkcionisao na pravi način ako bi se konstantno dešavale samo loše ili isključivo pozitivne stvari. Sumnja nikome nije dobro donela. Ponekad je neosnovana, a ne shvatamo da je možda lakše da se prepustimo veri, jednostavno da odlučimo da nećemo uništavati sebe i svoj duhovni mir, i prosto verovati. Postoje stvari koje su nama nepojmljive i neshvatljive, ali to ne znači da ih treba nipodaštavati i omalovažavati. Paolo, Gojin prijatelj, smatra da umetnost ima demonsko poreklo, da je umetnik preteča Antihrista. Legenda koja ga je navela na ovakvo razmišljanje je ona po kojoj se smatra da će se Antihrist pojaviti i stvarati sve ono što je Bog stvorio, samo savršenije, a činjenica da umetnik stvara dela savršenija od prirode je aršin po kome ga upoređuje sa Antihristom. Čovek je stvoren po liku Božijem, a pošto je Bog tvorac svega, sledi zaključak da je čovekov poziv stvaranje. Samim tim, umetnik ne može ličiti na Antihrista jer on ne stvara, već uništava.
Andrić stvaranje poistovećuje sa mravinjakom i otvara pitanje: „Zašto stvarati ako je život prolazan?“
Stvaranje u materijalnom svetu može u trenutku da nestane kao da nije ni postojalo, ali Andrić smatra da smisao stvaralaštva nije u cilju, već u tom procesu dolaženja do rezultata, našem trudu i želji za uspehom. Na kraju se niko ne seća završetka, već osećaja dok je trajao proces ostvarenja misije. Čovek, umetnik, samim tim što stvara nešto što je savršenije od prirode dokazuje da je on sam stvoren kao savršenije biće i pokazuje svoju vezu sa Bogom, a ne sa Antihristom.
U životu treba imati cilj i težiti ka njemu. Umetnicima je stvaranje, možda, beg od stvarnosti, materijalnog i fizičkog sveta u kome živimo. Žele da pomere granice, prošire vidike i omoguće ljudima da vide i razumeju i ono o čemu do sada nisu ni pomišljali.
Bez stvaranja život bi bio crn, jednoličan, dosadan. Zbog toga smatram da su umetnici stvoreni da bi učinili da se fizički svet u kome se svi mi nalazimo, približi onom drugom, uzvišenom. Sama pomisao da svi mi u sebi imamo umetnika koji ima mogućnost da stvori nešto novo, besprekorno, idealno, bi trebalo da bude podstrek svima nama da se odupremo kalupima po kojima smo krojeni, da uzmemo život u svoje ruke i napravimo od njega nešto na šta ćemo biti ponosni.
Tamara Stojanović IVsbo
Улога жене у књижевним делима - рад Милице Рајковић IVсбо