Priroda je mudra. Ona nas na svakom koraku podučava svom skladu, ali sve je manje đaka u njenoj školi. Ona vekovima radi iste stvari i vekovima raširenih ruku čeka one koji poštuju i razumeju njene godine i iskustvo. Svako od nas ima svoju tamu, kao što svako veče pada mrak. Ali svako mora da ima i svoj mesec, koji će pozvati sunce onda kada na njega dođe red. Tama zna samo za sebe, ne poznaje svetlo. Ako jedan oblak prekrije ono što je u prirodi svega i svakoga ne prezam da svojim svetlom oteram tu tamu, ali pozivam i tebe: nađi svoju heličnu suštinu. I, oblak će se pomeriti, ako priroda jako dune, a kroz tmušu prosijaće sunce.
Prestala sam da govorim ''Budimo ljudi!'' i da velike ljude nazivam takvim. Priroda je velika, a čovek je malen.
Tako smo mali, a tako sebični. Imamo um, ali smo ga zatvorili. Toliko knjiga smo pročitali, biblioteke se hvale svojim bogatstvom, ali smo zaboravili na jednu večito otvorenu, knjigu prirode, koja je, kako je Gete rekao: ''Jedina koja na svim listovima nudi mnogo sadržaja'' i koja zna uvek samo za sklad i harmoniju. Zato učimo iz te knjige, otvarajmo prozore svojih umova i duša i pozovimo svetlost u njih. Naselimo ih ljubavlju i sluhom jednih za druge, jer samo to je put čoveka.
Neće čovek izgubiti sebe, ako pusti svetlost da teče kroz um i nije slab kada pokazuje ljubav. Kao što voda teče od kad je sveta i veka, tako i dobro teče i ljubav raste kada je delimo, a i dalje su tu u nama.
"Svet je opasno mesto za život, ne zbog ljudi koji čine zlo, nego zbog ljudi koji sede i dopuštaju da se ono dogodi", govorio je Ajnštajn. Zato, otvorimo um, da ga ne bismo izgubili. Da, moguće je. Čovek ne može da misli kada je u njemu velika mržnja. Pokažimo ljubav svetu i naterajmo mržnju da pognute glave sama ode. Prezir se može isterati još većim prezirom, ali se ljubavlju može zaceliti. A kada čovek otera zlobu iz srca, onda će videti lepotu života. Ko jednom oseti radost dobrote, zauvek će tražiti i pružati ljubav, koja će taj osećaj iznova i iznova obnavljati.
Priroda sadi cveće, a čovek uporno mržnju. Pitam vas: šta mi to poklanjamo kada pokazujemo ljubav? Poklanjamo ruže koje je priroda zasadila.
Uberimo, zato, po jednu ružu za svakoga čija mržnja raste, bubri i svojim korenom uzima dobrotu iz srca. Zar može mržnja protiv takve ruže.
Uvenuće od sjaja njenih latica.
Moja ruža je moja reč upućena vama. Rečju se borim da odagnam tamu i sve loše što ona nosi. Ako su sunce i ruža lek, onda verujte da ova priča sija i nosi latice.
Stefana Glavić IIIe2
Ekonomska škola, Niš
Takmičenje u besedništvu "Mir počinje osmehom" 2014.godine u organizaciji programa za razmenu učenika A-SMYLE