Od kada je svetlost uma obasjala čoveka pa do današnjih dana razvija se plete i veze priča. Prema rečima Ive Andrića: “Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema”.
Interesantno je da je u središtu priče uvek čovek, a da priču priča čovek čoveku. Tako da mi se, ovog momenta, nameće ideja o čoveku sa velikim Č.
Onaj koji priča mora biti Čovek, njegova priča ne sme biti zatrovana zlom i mržnjom, ona uvek mora biti kako bi se u narodu reklo lepa reč koja i gvozdena vrata otvara, jer samo takva omogućava da budemo ljudi, a “lasno ćemo, ako jesmo ljudi”, kaže jedna naša epska pesma.
Svako je od nas deo priče, njen akter i narator, ali su samo posebno daroviti pojedinci pripovedači koji u vremenu postavljaju međaše i putokaze. Osvetljavaju nam puteve kojima treba da prođemo i pokazuju one kojima je čovek prolazio. Pomažu da se nađemo i snađemo na osnovu iskustva pređašnjih generacija. Priče i pričanja nam daruju saznanja o tome ko smo i šta smo, koje su naše misije i zaveštanja.
Priči kraja nema ona je svedok života i života bez nje nema. Inspiracija i građa za priču potiču iz života, tako da je pričanje potvrda življenja i trajanja. U ovakvim opservacijama javlja se filozofska zagonetka šta je starije život ili priča, a pravog odgovora nema jer priča proističe iz života, a život staje u priču I samo se tako potvrđuje i verifikuje svoj tok.
Svrha priče i pričanja je zavarati krvnika, kako bi rekao Andrić, i poput drevne Šeherezade lepotom pričanja kupiti život i trajanje, pobeiti smrt i nestajanje. Zato se i divim svojoj ljudskoj moći da izgovaram reči i sa ponosom ih, pažnjom i merom govorim, jer, opet, selimovićevski rečeno: ”Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, retko za ono što prećutiš”. Mada to nikako ne znači da istinu treba prećutati i ne podići glas i ne usmeriti priču protiv zla i nepravde, nego da opet kako naš narod kaže treba ispeći pa reći, tri puta izmeriti pa seći.
Priča teče i dalje i pričanju kraja nema, a naš zadatak je da je hranimo čuvamo i negujemo i stojimo kao Čovek na njenom svetom bedemu i ne dozvolimo da bude zloupotrebljena.