Kakve gluposti čovek može da sanja, to ne možete ni zamisliti!
Sanjam ja pre neki dan svoju porodicu. Sedimo tako za stolom i gledamo nasumično jedni druge, sto prazan, a mi... gladni. Nema se, udarila kriza. Mislim: "Pa, nisam ni ja više tako mlad, mogu i ja nešto da preduzmem, da probam da zaradim" .
I taman zaustim da kažem svoju misao otac iznenada reče:" Uhapsiću dedu! On je kriv za sve. Dugo je bio glava porodice a vidi gde smo sada! Zreo je čovek, iskusan. Trebalo je da predvidi da će ovo da nas snađe jednog dana."
"Ma uhapsiću i babu! Ona mu je sve vreme govorila — biće bolje, biće bolje."
"Kad malo bolje razmislim logično je da uhapsim i svoju ženu. Ni ona nije mnogo bolja. Rađala je decu, pa neka ih sada hrani."
"Uhapsiću i poštara Žiku, večito kasni sa penzijom, a i komšija Dragan... više mi ne pozajmljuje pare... i on će biti uhapšen!"
"I pas Đura je trošak, jede ko alav, a slabije laje."
I tako otac pokupi sve ove ljude i psa i strpa ih u špajz. Onda se vrati i reče meni i bratu: "Deco, je l' da da više niste gladni?"
I taman da kažem: "Jesam", ja se probudim...
Gledam u plafon i pitam se na kakvu demagogiju smo pristali i za koliki komadić vlasti danas neko u Srbiji može da servira gluposti? Pitam se ima li uopšte glupost u ovoj zemlji granicu?
A onda se setim — da, to su oni isti ljudi, patriote, intelektualci, licemeri, foliranti... oni koji su stasali na tekovinama bezveznih ratova, lažnih mitova, na patnji i nesreći prognanih. Da, to su isti oni kojima granice sežu do Karlobaga, Oguline i Virovitice. To su oni koji za parče vlasti daju sve, a vlast — ni za šta.
Razmišljam — ima li nade? Ima, nada...to smo svi mi... ovaj čovek tu iz trećeg reda koji je ostao bez posla ali i dalje veruje da će njegova vrednoća u proteklih dvadeset godina otvoriti vrata nekog novog poslodavca.. žena koja se svakoga dana bori za svoj život i nada se da će sutra napokon proraditi aparat za njenu terapiju, student koji veruje da će svojim znanjem sutra položiti ispit kod profesora za koga su mu rekli da za ispite uzima novac.. svako dete koje je danas čineći svoj prvi korak palo, ali odmah zatim ustalo i nastavilo dalje.
I kao što reče Branko Miljković — Pali smo jer smo padu bili skloni. Ali ja verujem da ćemo ustati jer imamo cilj ka kome idemo. I kada dođu oni isti licemeri čija je jedina želja da padaju glave... ja ću se braniti znanjem, jer moj mač je moja knjiga, moj štit je moja ljubav, a moja glava nije prazan lagum, već riznica mudrosti. Ako je nekome stalo da padne takva glava... onda... evo vam moja glava.
(Nikola Veličkov, pobednička beseda "Zoranu u čast", Niš, 28. februara 2013. godine)
Sanjam ja pre neki dan svoju porodicu. Sedimo tako za stolom i gledamo nasumično jedni druge, sto prazan, a mi... gladni. Nema se, udarila kriza. Mislim: "Pa, nisam ni ja više tako mlad, mogu i ja nešto da preduzmem, da probam da zaradim" .
I taman zaustim da kažem svoju misao otac iznenada reče:" Uhapsiću dedu! On je kriv za sve. Dugo je bio glava porodice a vidi gde smo sada! Zreo je čovek, iskusan. Trebalo je da predvidi da će ovo da nas snađe jednog dana."
"Ma uhapsiću i babu! Ona mu je sve vreme govorila — biće bolje, biće bolje."
"Kad malo bolje razmislim logično je da uhapsim i svoju ženu. Ni ona nije mnogo bolja. Rađala je decu, pa neka ih sada hrani."
"Uhapsiću i poštara Žiku, večito kasni sa penzijom, a i komšija Dragan... više mi ne pozajmljuje pare... i on će biti uhapšen!"
"I pas Đura je trošak, jede ko alav, a slabije laje."
I tako otac pokupi sve ove ljude i psa i strpa ih u špajz. Onda se vrati i reče meni i bratu: "Deco, je l' da da više niste gladni?"
I taman da kažem: "Jesam", ja se probudim...
Gledam u plafon i pitam se na kakvu demagogiju smo pristali i za koliki komadić vlasti danas neko u Srbiji može da servira gluposti? Pitam se ima li uopšte glupost u ovoj zemlji granicu?
A onda se setim — da, to su oni isti ljudi, patriote, intelektualci, licemeri, foliranti... oni koji su stasali na tekovinama bezveznih ratova, lažnih mitova, na patnji i nesreći prognanih. Da, to su isti oni kojima granice sežu do Karlobaga, Oguline i Virovitice. To su oni koji za parče vlasti daju sve, a vlast — ni za šta.
Razmišljam — ima li nade? Ima, nada...to smo svi mi... ovaj čovek tu iz trećeg reda koji je ostao bez posla ali i dalje veruje da će njegova vrednoća u proteklih dvadeset godina otvoriti vrata nekog novog poslodavca.. žena koja se svakoga dana bori za svoj život i nada se da će sutra napokon proraditi aparat za njenu terapiju, student koji veruje da će svojim znanjem sutra položiti ispit kod profesora za koga su mu rekli da za ispite uzima novac.. svako dete koje je danas čineći svoj prvi korak palo, ali odmah zatim ustalo i nastavilo dalje.
I kao što reče Branko Miljković — Pali smo jer smo padu bili skloni. Ali ja verujem da ćemo ustati jer imamo cilj ka kome idemo. I kada dođu oni isti licemeri čija je jedina želja da padaju glave... ja ću se braniti znanjem, jer moj mač je moja knjiga, moj štit je moja ljubav, a moja glava nije prazan lagum, već riznica mudrosti. Ako je nekome stalo da padne takva glava... onda... evo vam moja glava.
(Nikola Veličkov, pobednička beseda "Zoranu u čast", Niš, 28. februara 2013. godine)