https://anakarenjina2017.wordpress.com/
Verujem da se ljudi menjaju, i to svakog dana, sitnice su jedva primetne, ali su promene tu. Sa svojih trideset devet godina bio sam zadovoljan sobom. U mladosti sam tražio novac od svoje siromašne porodice za finansiranje studija u Beogadu. Znam da nisu imali i znam da su se mnogo zajmili zbog mene, ali me, iskreno, nije bilo briga. Želeo sam slavu i novac. Pošto je moje selo bilo udaljeno od Beograda, morao sam da odem u studenjak. Tamo sam upoznao mladog i poprilično veselog plavokosog momka po imenu Martin. Bio mi je cimer. Družili smo se, verovao mi je i pričao svoje najdublje tajne. Mene, iskreno, nije zanimalo njegovo mišljenje. Cilj mi je bio: učiti i biti na vrhu bez obzira na to koju cenu treba platiti. Polaganje testova je bilo lako, spremio bih se i ignorisao kolege koje traže pomoć. Zavlačio bih se u prvu klupu da me ne bi ometali, a Martin mi je pomagao u spremanju seminara. Bio je uredan i prijatan za društvo, samo što mene društvo nije baš zanimalo. Jednom je jedna koleginica pitala Martina da nas upozna. Čuo sam da je njen otac profesor astronomije. Pristao sam i izašli smo u neki jeftin restoran. Bila je živahna i lepa devojka. Naša romansa se odrazila i na odnos njenog oca prema meni. Više me je cenio i uvažavao je moja mišljenja. Naša veza je opstala do kraja godine, onoliko koliko mi je i bila potrebna. Mislim da bi i drugi postupili isto. Desilo se neke večeri da je Martin je tražio da mu sredim neke beleške koje su mu bile potrebne za sledeći dan. On je bio zauzet izlaskom sa svojom devojkom. Ali, imao sam ispit i nisam mogao da tako trošim vreme. Kada sam sutradan došao u sobu, posle završenog ispita, koji sam položio desetkom, video sam Martina kako gleda kroz prozor. Stvari su mu bile spakovane. Imali smo kratku žešću svađu. Dobro, mislio sam, jedan manje. Posle zavšenog fakulteta osnovao sam firmu sa nekim nazovi prijateljima sa fakulteta. Bila je to softverska kompanija. Posao je krenuo i brzo smo ostvarili veći deo svojih snova. Imao sam trideset devet godina. Sedeo sam na kožnoj fotelji i sipao čašu šampanjca. Bila mi je navika da uveče tako začinim dan, ali je čaša sada samo stajala i iskrila se. Upravo sam iz lekarskog nalaza pročitao da imam tumor mozga u početnoj fazi. Gde sam? Uspešan čovek sa čašom šampanjca gleda u svoju praznu kuću. Nemam porodicu, ženu, ni prijatelje. Prazna tišina imala je odvratan zvuk. i tada mi je sinulo. Zašto da gubim vreme? Znao sam kome da se obratim. Ušao sam na gugl i potražio Martina. Znao sam da je dva puta pokušao da osnuje firmu, ali da nije uspeo. Našao sam njegove podatke i broj telefona. Zvonilo je par puta i on je podigao slušalicu. Čuo sam taj prepoznatljivi glas i suze su mi krenule niz lice. Bilo mu je drago što me čuje. Znam da je bilo čudno, ali sam tražio da se vidimo. Sećate se one devojke sa fakulteta? Pomišljao sam na nju. Nije zaslužila ono što sam joj uradio. Postala je Martinova žena. Gromoglasna tišina odjednom ima zvuk nade. Ne znam kako, ali znam. Ako uspem da obnovim veze - živeću. Sutradan je Martin koračao ka meni, sa osmehom držeći plavokosu devojčicu za ruku. Ispričali smo se i bilo je kao da nikada nije prestalo to njegovo altruističko darivanje koje me je ogrejalo kao sunce. Sada imam šezdeset tri godine i znam, sjaj i luksuz su ništa bez Čoveka. Autor,
Marie Stojković, učenica IVb, Ekonomske škola iz Niša |
AutorOlivera Arizanović, nastavnik srpskog jezika i književnosti u Ekonomskoj školi u Nišu u koautorstvu sa svojim učenicima projekti
Archives
November 2022
|